Ilija Mastilović 40 pu­ta krstio i vjen­ča­vao

Her­ce­go­vac Ili­ja Mas­ti­lo­vić po­znat je ši­rom re­gi­ona po na­da­sve ne­obi­čnoj či­nje­ni­ci – za svo­jih 40 go­di­na, ku­mo­vao je 40 pu­ta. Nje­go­vi ku­mo­vi da­nas žive ši­rom svi­je­ta, a ima ih u Srbi­ji, Crnoj Go­ri, BiH , Nje­ma­čkoj i Ka­na­di.

– Ne znam šta je u me­ni ta­ko po­se­bno, za­što me lju­di bi­ra­ju da im bu­dem kum, ni­sam o to­me pu­no ni ra­zmiš­ljao. Za me­ne je to čast i ra­do se oda­zi­vam sva­ko­me – tvrdi Mas­ti­lo­vić, do­da­ju­ći da kum­stvo ni­ka­da ne odbi­ja.

Ka­ko kaže, sa ve­ći­nom ima ve­oma pri­sne odno­se.

– Eto, sa sa­mo ne­ko­li­ko njih ne­ održavam kon­takt i jes­te, žao mi je zbog to­ga. Ali, šta je, tu je. Možda ni­su osje­ti­li blis­kost – go­vo­ri Ili­ja.

Krsna sla­va po­ro­di­ce Mas­ti­lo­vić je Sve­ti Ste­fan De­čan­ski – Mra­tin­dan. Ta­da se u nji­ho­vom do­mu oku­pi 120 lju­di. I to, onih naj­bližih, ro­dbi­ne, pri­ja­te­lja, a naj­vi­še ku­mo­va. Kaže, ako ova­ko nas­ta­vi, mo­ra­će da ru­še zi­do­ve i pos­tav­lja­ju još slav­skih sto­lo­va.

– Ne­ma sla­ve kod na­šeg na­ro­da, na ko­ju mi ne ide­mo. Na vi­še mjes­ta, i po ne­ko­li­ko da­na tra­ju na­ši odlas­ci na sla­ve – pri­ča ra­do­sno ovaj Her­ce­go­vac.

Po­zna­ti su obi­ča­ji ka­da se ku­mu­je, tre­ba ku­pi­ti po­klo­ne, pri­pre­mi­ti “ko­ver­tu”. A u po­ro­di­ci Mas­ti­lo­vić, Ili­ja je je­di­ni stal­no za­po­slen.

– Zbog fi­nan­si­ja, kum­stvo ni­ka­da ne bih odbio! Ni­ti po­mi­slio na to. Uvi­jek se ne­ka­ko sna­đem, pa da­ru­je­mo u skla­du sa mo­gu­ćnos­ti­ma. Ne­ka­da po­zaj­mi­mo, ne­ka­da uzme­mo kre­dit. Pa on­da opet kre­dit, da za­tvo­ri­mo ovaj prvi. I ta­ko u krug – kaže Ili­ja, i ne žali se.

Sa ovom li­je­pom tra­di­ci­jom, Ili­ja je za­po­čeo 1991. go­di­ne u ma­nas­ti­ru Os­trog, gdje je nje­gov po­koj­ni ujak bio igu­man, a on čes­to odla­zio da ga po­sje­ti i po­mo­gne mo­na­si­ma. Je­dnom je tu sreo dru­ga­ra iz dje­tinj­stva ko­jem je, ne­ka­da da­vno obe­ćao da će bi­ti krsni kum. To je bi­lo Ili­ji­no prvo kum­stvo, a na­kon nje­ga su se re­da­la slje­de­ća iz go­di­ne u go­di­nu, i sma­tra da ga je baš ta­da ujak pre­do­dre­dio za ovu ulo­gu. De­se­tak pu­ta bi­ra­li su ga za ku­ma i pri­ja­te­lji i ko­le­ge u Crnoj Go­ri, gdje je ra­dio 15 go­di­na.

Sa osmi­je­hom go­vo­ri ka­ko je čes­to iza­zi­vao ču­đe­nja sve­šte­ni­ka ka­da bi se uvi­jek i izno­va po­jav­lji­vao u ovoj ulo­zi, dru­gim lju­di­ma.

– Bio bih ja kum još i vi­še pu­ta, da u na­šoj crkvi ne pos­to­ji pra­vi­lo da kršte­ni kum ne možeš bi­ti bra­čnim par­tne­ri­ma. Ta­da smo se do­go­va­ra­li, pa sam ku­mo­vao ženi i dje­ci, a su­pru­ga bih za­mo­lio da na­đe dru­gog ku­ma – ve­li Ili­ja.

On je sre­ćan i po­no­san, jer ga lju­di to­li­ko ci­je­ne i vo­le. A, sre­ćan je i zbog či­nje­ni­ce da u po­ro­di­ci, po svoj pri­li­ci, ima i na­slje­dni­cu – osa­mna­es­to­go­diš­nju Jo­va­nu, naj­sta­ri­ju od če­ti­ri kćer­ke.

– Eto, ja sam prvi put ku­mo­vao ka­da sam imao 16 go­di­na. Jo­va­na je ne­da­vno pro­sla­vi­la pu­no­ljet­stvo i us­ko­ro ku­mu­je svo­joj dru­ga­ri­ci iz ra­zre­da. Druželju­bi­va je, ima pu­no pri­ja­te­lja, pa me ne­će ču­di­ti ako me i pres­ti­gne sa kum­stvi­ma – pri­ča za­do­vo­ljni otac.

Tagovi: