NEOBIČAN HOBI: Džepo­vi pu­ni os­mrtni­ca

Ka­da je, pri­je sko­ro če­ti­ri de­ce­ni­je, sa sta­bla ski­nuo os­mrtni­cu svo­je maj­ke i sta­vio je u džep, Vi­težanin Mar­ko Stru­kar ni­je ni­ti slu­tio da će ovo pos­ta­ti nje­go­va strast. Da­nas u svo­joj ar­hi­vi bro­ji pre­ko 15.000 os­mrtni­ca i je­di­ni je u svi­je­tu ko­ji ima ova­kav, u naj­ma­nju ru­ku, ne­obi­čan ho­bi.

– Bi­lo je to 20. no­vem­bra 1979. go­di­ne. Vi­dio sam na obližnjoj li­pi oba­vje­šte­nje o smrti mo­je maj­ke. Uzmem i ve­lim: “E, dra­ga ma­ma, sa­da si sa mnom, u mom džepu”.

Od ta­da, je­dnos­ta­vno ne mo­gu pro­ći po­red os­mrtni­ce, a da je ne ski­nem i ne po­hra­nim u svo­ju ar­hi­vu. Ne mo­gu po­ja­sni­ti šta je to, za­što me pri­vla­či. Vo­lim ima­ti os­mrtni­ce dra­gih lju­di ko­je sam po­zna­vao, svo­jih pri­ja­te­lja, a iz to­ga, evo, izro­di­lo se da sam pos­tao “ovi­snik”. Ka­da bi mi na je­dnu stra­nu sta­vi­li os­mrtni­cu, a na dru­gu ki­lo­gram pe­če­nog me­sa, ja me­so ne bih ni po­gle­dao – is­kren je Mar­ko.

Sva­ko­dne­vno po­sje­ću­je mjes­ta gdje se pos­tav­lja­ju oba­vje­šte­nja o umrli­ma, da mu ko­je, ka­ko kaže, ne bi pro­ma­klo. Su­pru­ga Ne­ven­ka ne gle­da bla­go­na­klo­no na Mar­kov ho­bi.

– Sva­ko se ne­čim ba­vi, a on iza­brao ovo kao za­ni­ma­ci­ju! To je za me­ne lu­dost. Kad ide­mo autom ne­gdje, ako je ugle­dao os­mrtni­cu, on će sta­ti ma­kar i ćus­ki­je pa­da­le. Ne mo­gu se požali­ti na nje­ga kao muža, vri­je­dan je, is­kren, vo­li po­ro­di­cu, ali to mi je stvar­no mor­bi­dno i ni­ka­da se ne­ću po­mi­ri­ti s tim – ču­di se Ne­ven­ka.

Ne­da­vno je Mar­ko bo­ra­vio u Nje­ma­čkoj. Me­đu­tim, iako je na­mje­ra­vao, ni­je mu se po­sre­ći­lo da u svo­joj ar­hi­vi ima i ba­rem je­dno­ga Ni­jem­ca.

– Gle­dao sam ne bih li ne­gdje ugle­dao za­li­je­plje­na oba­vje­šte­nja o umrli­ma. Ban­de­ra ta­mo ne­ma, stu­bo­va ima, ali čis­ti kao sta­klo. Ni­gdje os­mrtni­ce na vi­di­ku. Ka­da je moj ro­đak vi­dio šta ja tražim, ve­li mi: “Mar­ko, ako želiš pla­ti­ti ka­znu 2.000 evra, traži i ski­daj os­mrtni­ce”. Odmah me pre­sje­klo pre­ko sto­ma­ka. Ot­kud mi to­li­ki no­vac – kažem ja nje­mu.

Oti­šao je ovaj ne­obi­čni čo­vjek i ko­rak da­lje, pa je iz­dra­dio i svo­ju os­mrtni­cu.

– Sa­mo je još pra­zno mjes­to gdje će pi­sa­ti da­tum smrti. Vo­lio bih sa­mo zna­ti ho­će li je ne­ko ski­nu­ti i ar­hi­vi­ra­ti, baš ova­ko ka­ko ja to ra­dim – pi­ta se Mar­ko.

Tagovi: