Banjalučki penzioneri utorkom i subotom na trotoare pored pijace iznesu sve što imaju u kući da prodaju, a od novca koji zarade im zavisi šta će taj dan imati za ručak.

Penzionerski život u Banjaluci najbolje oslikava ulica pored Nove pijace u Lazarevu, čiji trotoar dva dana u sedmici postaje izlog, a penzionerima nada da će nekome stvari koji oni više ne koriste možda zatrebati.

Komad najlona i na njemu dugmad, olovke, priglavke, igle, kasete, stari časopisi, kućni uređaji i ostale sitnice koje pokušavaju prodati, način je na koji oni preživljavaju.

Penzionerka Gospava nema novca da zakupi štand na pijaci, pa porani ujutro u pet sati, kako bi zauzela mjesto na trotoaru.

- Penziju nemam, a suprugova je minimalna, što nam ne može biti cijeli mjesec. Nemaju ni ljudi para, evo već je prošlo podne, a ja sam uspjela da prodam samo jedne priglavke za pet maraka i to mi je sve što ima da danas kupim nešto za ručak – ispričala je Gospava.

Većina robe košta oko marku ili dvije, a skoro ništa nije skuplje od pet KM.

Teško im je, kažu, a iz godine u godinu sve teže, penzije su male, penzioneri zaboravljeni, ali nadležni se ipak usude da ih zovu i vrbuju da glasaju za njih.

- Uvijek sam voljela ovu državu i zato sam i ostala ovde do penzije, ali sad iz ovog ugla svima govorim „Djeco, bježite odavde!“, samo da ih ne dočeka ono što je nas. Sramota da nemam šta da jedem, a oni nekidan, kada su bili izbori u mjesnim zajednicama, dolaze da me zovu da glasam i traže da dovedem još ljudi. Zamislite koliko su bez obraza i dokle bezobrazluk ide – nadovezala se i baka Milijana, koja zajedno sa desetinama, većinom penzionera, pokušava da zaradi za koru hljeba.

Zahvaljujući drugim penzionerima, ili ljudima kojima jeftina polovna roba dobro dođe, ovi prinudni trgovci nekada nešto zarade. Najsrećniji su, kažu, ako im pazar dnevno bude deset KM, te svojom porodici pripreme pristojan ručak. I to ne svaki dan, nego samo dva dana u sedmici, kada pijaca radi.

- Najradije bih otišao u zgradu Vlade i uzeo one ministre za ruku i doveo ih ovde da vide ovu sirotinju koja prodaje skule i za marku pruža ruku. Ovo je realna slika Banjaluke, a ne centar i bašte kafića pune ljudi – kaže penzioner Milivoje Sarić, koji često dođe do pijace, kako bi pazario nešto jeftino i tako pomogao nekome. 

Predsjednik skupštine za marku

U nadi da će da zarade bar marku, ulični trgovci iz kuće iznesu skoro sve sitnice, među kojima se nalaze čak i stranački materijali. Među upaljačima i hemijskim olovkama skoro svih političkih partija, našao se i privesak za ključeva predsednika gradske Skupštine Budimira Balabana, koji simbolično košta - marku. (blic.rs)