Majke sa invaliditetom: Žene lavice (FOTO)

Djeca koju smo donijele na svijet dala su nam vjetar u leđa da gledamo u ljepše sutra i zaboravimo nedaće iz prošlosti, a učimo ih da poštuju različitosti i ljude onakve kakvi jesu, bez obzira na to da li su u kolicima, nose štaku ili štap, kazale su nam majke s invaliditetom.

Ne postoji jača ljubav od one koju majka osjeća prema djetetu. Međutim, privikavanje na majčinstvo u početku nije jednostavno, posebno kada se radi o ženama s invaliditetom.

Tri mlade majke s invaliditetom ispričale su za "Nezavisne" kako se nose s izazovima majčinstva i složne su u rečenici: ''Djeca su nam najveći podstrek".

 

Vernesa Krišto iz Zenice

Kaže da je oduvijek imala želju da postane majka, ali kada se prije deceniju pojavio invaliditet, većina njenih želja pala je u zaborav, jer nije razmišljala o tome da bi se mogla udati, a kamoli imati djecu.

"Kada sam upoznala supruga i kako je tekla naša veza, tako su se i moje želje počele vraćati i stekla sam to samopouzdanje da ništa nije nemoguće ako čovjek ima jaku volju i želju", kazala je Krišto.

Nakon vjenčanja 2014. godine, trudnoća je došla spontano, a ova hrabra majka je do poroda radila sve kućanske poslove i nije joj ništa bilo teško. Prošle godine u maju rodila je zdravu djevojčicu na carski rez.

Najteži joj je, kako kaže, bio prvi mjesec, jer prva beba donosi novo iskustvo, ali je imala veliku podršku okoline i već nakon mjesec dana ona i njena mezimica ušle su u rutinu i uživale u zajedničkim momentima. "U trudnoći sam mnogo istraživala i edukovala se, tako da sam se pripremila za bebu", priča Krišto. Priznaje da joj je kao mami malog djeteta najteže to što ne može nabaviti neke stvari koje trebaju mamama s invaliditetom, kao što su mala kolica koja se zakače na invalidska kolica i slično.

 

Sanja Jokić iz Banjaluke

Ova ponosna mama kaže da nakon što je iznenada dospjela u novo stanje i okrenula novu životnu stranicu nije bilo lako početi sve iznova, a posebno objasniti malenoj kćerki šta se dešava i zašto mama ne hoda.

"Bezbroj puta me je pitala da li ću prohodati, kada će se to desiti. Međutim, ja sam tada kupovala vrijeme, jer je ona mala pa sam joj govorila da moram mnogo vježbati kako bi se priviknula na novu situaciju", priča Jokićeva.

I danas, kako kaže, njena kćerka očekuje da će se desiti čudo i da će mama jednog dana stati na noge.

"Uvijek sam je učila da poštuje i prihvata različitosti, da prihvata ljude onakve kakvi jesu i da ih razumije. Ta različitost ne nosi uvijek nešto ružno, i želim da iz toga uvijek izvuče ono najljepše", kazala je Jokićava. Dodala je da njeno stanje nosi izazove i teškoće, ali trude se da izvuku najbolje iz svega toga.

"Lica s invaliditetom ne treba ignorisati i posmatrati drugačije niti zanemarivati. Treba samo da budemo ravnopravni, da nas ljudi prihvate, razumiju i poštuju", dodaje Jokićeva. Ističe da je najgore zlo neznanje i zato treba edukovati djecu od najranijeg perioda, da razvijaju svijest i za početak koriste pravilnu terminologiju.

"Sa djetetom zato stalno pričam o tome da prihvati i poštuje nekog bez obzira na to da li koristi štap, kolica ili štaku. Bitan je kao čovjek i kakva je ličnost", navodi Sanja. 

Bobana Kozić-Latinčić iz Gradiške

Ona četrnaest godina živi bez šaka i sa gelerima po tijelu, a nedavno je postala ponosna majka i ta najvažnija uloga joj je dala novi vjetar u leđa i volju da prebrodi težak period iza sebe.

Nakon liječenja od depresije i navikavanja na život s invaliditetom, najveći podstrek joj je dala ljubav iz koje se izrodio sin, a iako Bobana nema šake, briga o njemu joj ne predstavlja problem i uživa u svakom trenutku njegovog odrastanja.

"Trudnoća i strah od nepoznatog su me brinuli, ali zahvaljujući doktorici sve je prošlo bez problema. Sve se nekako posložilo kada je stigla beba i nemam problem da se brinem o njemu, već uživam u čarima majčinstva", kazala je Bobana u ranijoj ispovijesti za "Nezavisne".

(NEZAVISNE)

Tagovi: