Sanja Bajić, učiteljica iz Banjaluke za koju ne postoji nemoguće

Učiteljica Sanja Bajić svakog dana na posao putuje skoro 80 kilometara: od Banjaluke, gde živi, do udaljenog sela Bočac u kojem radi.

U Bočac je premeštena iz područne škole Vojislav Ilić u Ledenicama na Manjači, gde je u kombinovano, ili kako učitelji kažu u šali „komplikovano odelenje“, sa osam đaka i šest različitih nastavnih programa,decu podučavala na način do tada ne viđen na ovom području.

Na časovima su učenici gledali filmove i powerpoint prezentacije, improvizovali lutkarsko pozorište, slušali muziku i listali dečje enciklopedije. Skoro svi su bili odlikaši i često pobeđivali na takmičenjima, iako ne idu u elitnu školu u centru grada, nego u malu školicu.

Pre četiri godine, dok je službovala u tom selu, učiteljicu Sanju i njene đake, posetila je i ekipa „EuroBlica“.

Povodom Međunarodnog dana učitelja podsećamo čitaoce na tu priču.

- Nama ovde nikad nije dosadno – kazala je, uz široki osmeh, energična učiteljica Sanja Bajić (39), ponosno predstavljajući svoje đake.

Iako ih je samo osmoro, neupućenom gostu nije lako da ih popamti: njih troje su prvačići, jedan ide u drugi razred, dvoje u treći i dvoje u peti. Šestoro ih pohađa redovni nastavu, jedan dečak sa posebnim potrebama uči po specijalnom programu, a drugi je, u vreme naše posete, bio u procesu kategorizacije.

Ivana Peulja, učenica petog razreda, svima je bila uzor, kao pobednica na mnogobrojnim takmičenjima iz poznavanja prirode i srpskog jezika.

Najnemirniji u školi bio je njen brat Miloš, bistrooki prvačić, koji je klupu delio sa vršnjakinjama Borjanom Šamarom i Sarom Mijić. U Ledenicama su te 2013. bili ponosni, jer su imali najbrojniji prvi razred u pet okolnih sela, sa čak tri đaka, dok je u mnogo većem Bočcu te jeseni upisan samo jedan prvačić.

Nebojša Šorda i pre prvih pravih ocene, postao je đak generacije, jer je u Ledenicama u svojoj generaciji bio – jedini.

Vladimir Peulja je bio đak trećeg razreda, kao i njegov drugar Bojan Galešić, kojeg nismo zatekli u školi, jer je sa bratom Novom sa nastave otišao ranije, da bi pre mraka stigli do kuće u udaljenom zabačenom zaseoku.

U ovakvom razredu Sanja se odlično snalazila, mada je svakog dana za osmoro đaka morala priremiti šest različitih planova nastave i sa svima raditi simultano.

- Časovi ne smeju biti puko ponavljanje lekcija iz udžbenika. Deca mnogo više nauče kroz praktičan rad, muziku, film, sliku. Recimo, umesto da im držim predavanje o zdravoj ishrani, svako dete u školu donese neku voćku, pa pravimo voćnu salatu za užinu i usput pričamo o ovoj temi - kaže učiteljica, koja do posla promeni dva autobusa, a uvek sa sobom „vuče“ cekere i fascikle, papire u boji, diskove i zadatke, koje kod kuće isprinta, pa ih deci zalepi u sveske, da ne gube vreme na prepisivanje s table.

Ova nastavnica srpskog jezika, koja je razrednu nastavu završila naknadno, da bi se izborila za stalni posao, u Ledenice je došla je 2011. godine, kada je zatvorena područna škola u Rekavicama, u kojoj je ranije radila.

Sa sobom je donela stari službeni računar i nove navike, koje su iz temelja razdrmale učmale predstave o zabačenim seoskim školama iz kojih izlaze polupismena deca. Mada je računar star, a internet konekcija loša, učiteljica nađe načina da se konektuje, kako bi deci deci približila poučne sadržaje sa globalne mreže.

- Pokušavam da svakom detetu pomognem da dostigne svoj maksimum i zato sam zahtevna, i prema sebi i prema njima – kaže Sanja.

Učionicu u Ledenicama je uredila na poseban način. Đaci su nastavu pratili na dve table postavljene na dva supotna zida, kako bi što manje jedni drugima smetali. Deo učionice bio je obeležen kao prostor za igru, koji u slučaju kiše služi kao priručna fiskulturna sala, a deo kao mini galerija u kojoj su izložene đačke rukotvorine: panoi, kolaži, lutke napravljene od čarapa i maske od testa za igrokaze koje izvode na na priredbama... Počasno mesto, pored katedre, zauzimaju dve „sprave“ presudne za uspešnu nastavu: peć na drva i računar.

Svako dete ima krila...

Đaci učiteljice Sanje imaju i svoju „himnu“ , pesmu „Krila“ Miroslava Antića. Pevajući „svako dete ima krila,

samo mora da se seti, gde mu rastu sakrivena i odmah će da poleti…” , veselo su krenuli u na školsko igralište da se slikaju.

PIŠE: Milkica Milojević, EuroBlic

Tagovi: