​Istraživanja u oblasti parapsihologije mogu biti veoma rizična za karijeru naučnika.

​​U najboljem slučaju, naučna zajednica je smatra eksponentom malih granica istraživača, u najgorem slučaju, povezana je sa astrolozima i vješticama. Zaista, posebno je teško dobiti sredstva u ovoj oblasti od Nacionalnih instituta za zdravstvo.

Mnoge kolege bili su iznenađeni kada je Julie Beischel, doktorka istraživač farmakologije i toksikologije, donijela odluku da napiše knjigu na ovu temu.

Sve je počelo kada je Julie upoznala Marka Boccuzzia tokom konferencije koju je organizovao Dean Readin, viši naučnik Instituta za noetske nauke, neprofitna organizacija koju je osnovao astronaut Edgar Mitchell.

Kako sama Julie kaže za Discovery News, kad je upoznala Marka, odmah je ojsetila prema njemu "nešto što nikad ranije nije osjetila". Oboje su, na predlog Radina, pristali da učestvuju u eksperimentu o telepatiji.

Naravno, Julie nije otkrila svoja osjećanja prema Marku, s druge strane bili su samo dva stranca. Beischel je bila smještena sama u sobi, bez mogućnosti da vidi Marka. Od Boccuzzia je, međutim, zatraženo da intenzivno posmatra Julijinu sliku koju povremeno reprodukuje kamera na tv displey-u.

Podaci su pokazali da su Julijini fiziološke reakcije imale tendenciju povećanja kada je Mark uspio da vidi njenu sliku, dok su one imale tendenciju smanjenja kada slika nestane. Prema Readinu, bilo je kao da se Julijino tijelo pitalo šta se dogodilo sa Markom!

Efekat je bio posebno intenzivan između emocionalno bliskih subjekata, u poređenju sa dvoje potpuno stranih ljudi. Nakon nekog vremena, Julie i Mark odlučili su se vjenčati, tražeći od Deana Readina da im svedoči.

Zajedno su napisali knjigu Intimacy Psichic - Intimna Psiha: priručnik za parove koji žele da istaknu praktične primjene telepatije među zaljubljenima. Beischel, Boccuzzi, Radin i mnogi drugi su uvjereni da mogu potvrdno odgovoriti na pitanje koje postavljaju skeptici: da li je to prava telepatija?

Među raznim primjerima, Radin priča priču o Hansu Bergeru, ljekaru koji je 1924. godine obavio prvi EKG snimak. Berger je pao sa konja, a sputala ga je grupa trkačkih konja, zadobio je povredu nekoliko centimetara od glave.

Njegova sestra, udaljena mnogo kilometara, shvatila je opasnost i insistirala je da njen otac pošalje telegram i pita šta se dogodilo.

​Bergerova porodica mu nikada ranije nije slala telegram. Bergera je to toliko zaintrigiralo da je prešao iz studija matematike i astronomije na studije medicine, u nadi da će otkriti izvor te psihičke energije.

Skoro stotinu godina kasnije, Bergerovo iskustvo i dalje ostaje u velikoj mjeri misterija, ali otprilike 200 eksperimenata objavljenih po tom pitanju otkriva da su mentalne veze "realna mogućnost", kaže Radin. Ali ne razumiju kako to funkcioniše, fenomen je za mnoge naučnike nezgodan.

"Gledajući eksperimente i podatke, jasno je šta otkrivamo", nastavlja Radin. "Ipak, još uvijek nemamo dobro objašnjenje za fenomen." Studija koju je Radin objavio 2008. godine pokazuje da kada usmjerite pažnju na voljenu osobu , možete aktivirati nervni sistem primaoca.

Prema Radinu, objašnjenje se možda krije u nekim disciplinama, kao što su biologija i kvantna psihologija. Telepatija je, objašnjava on, slična kvantnom zapetljavanju (ili kvantnoj korelaciji), fenomenu u kome kvantno stanje dva objekta usko zavisi jedno od drugog, čak i ako su ti objekti odvojeni prostorno.

"Mi nemamo objašnjenje porijekla pojave, ali moglo bi biti obećavajuće polje proučavanja da bismo razumeli kako ona deluje", nastavlja Radin. "Bar nam omogućava da to više ne smatramo nemogućim."

Rupert Sheldrake, biolog i esejista, sprovodio je eksperimente na "telefonskoj telepatiji", pokazujući da je emocionalna bliskost sposobna da bude jači prediktor od fizičke bliskosti. Jedan od učesnika smješten je u zatvorenu sobu sa telefonom, dok su četvorica njegovih prijatelja imala mogućnost da se jave izolovanom prijatelju.

Podaci su pokazali da je, kada je telefon zazvonio, primalac mogao da pogodi koji je od četvoro uputio poziv sa vrlo velikom vjerovatnoćom.

Pojedinac i grupa prijatelja bili su postavljeni na velikoj udaljenosti kako bi se spriječilo da druge sile, poput elektromagnetizma ili gravitacije, utiču na eksperiment.

Krajem 1980-ih vodila se rasprava o rezultatima tehnike koja se zove "metoda Ganzfelda", koju je Charles Honorton osmislio za testiranje telepatskih sposobnosti pojedinaca.

U Honortonovim eksperimentima, subjekt ("percipient") bio je senzualno izolovan, sa dvije kuglice ping-ponga na očima i kapom koja je ispuštala "pozadinski šum" na uši. U ovim uslovima senzorne deprivacije, subjekt je morao pokušati da primi slike ili informacije koje im je poslala druga osoba ("agent") smještena u drugoj sobu.

Među najvećim kritičarima ove metode bio je skeptični psiholog Rai Hyman, koji je ušao u raspravu sa Honortonom, odbacujući poslednje zaključke i značaj rezultata. Što više vremena prođe, to više mišljenja Himana i ostalih skeptika gube poziciju što komentariše Chris Carter, autor knjige Science and Psychic Phenomena: the Fall of the House of Skeptics.

"Telepatija je činjenica, bez obzira na to što će vam je demantovati. Centralna tačka se, zapravo, ne tiče eksperimentalnih testova. Skeptici jednostavno zanemaruju dokaze, a kada se oni ne mogu zanemariti, oni to negiraju, a kada to ne mogu da demantuju, pokušavaju da je uguše."

bebamur.com