U Srpskoj nije rijedak slučaj da jedan radnik obavlja i po nekoliko poslova, za koje dobije platu kojom jedva može da se prehrani.

Ovakva praksa najčešća je u trgovinama, kafanama, kladionicama, ali se sličan scenario može vidjeti i u mnogim proizvodnim pogonima u RS.

Tako, na primjer, zaposleni u kladinicama, pored uplate i isplate dobitaka, kladioničare uslužuju pićem, čiste objekat i, naravno, brinu o bezbjednosti novca koji im je povjeren. I to sve za nekih 700 KM, od čega preko računa ide minimalac, a ostalo na ruke.

Sličnu muku muče i trgovci, i to za manje pare, koji pored toga što sortiraju i prodaju robu, te gotovo svakodnevno kontrolišu rokove upotrebe prehrambenih namirnica, moraju da čiste prodavnice i priskaču prilikom istovara robe.

I njihove kolege konobari imaju gotovo identičan opis poslova, za još manje para. Osim što goste služe pićem, prazne pepeljare i peru čaše – što je, uostalom, i njihov osnovni posao, poslije završene smjene nemaju izbora nego da se uhvate krpe i džogera, te podmetnu leđa kad iz diskonta stignu pivo i sokovi.

Ni radnicima u pogonima nije puno bolje, jer takođe nemaju izbora nego da, kad završe s proizvodnjom, počiste iza sebe, s obzirom na činjenicu da i u ovoj branši čistačice nisu baš česta pojava.

Milka S, trgovac iz Banjaluke, kaže da njen radni dan, umjesto osam sati, nerijetko traje i po dva sata duže.

– Posao trgovca svakako ne podrazumijeva samo prodaju robe i popunjavanje rafova. Svaki dan moram da počistim radnju, jer nemamo čistačicu. Takođe, kad god stigne roba jedna od radnica je istovara zajedno s gazdom, koji bi, u suprotnom, morao nekoga da plati. Ovakva praksa za njega jeste jeftinija, ali nije povoljna za radnike, koji sve navedeno rade za nekih 600-650 KM. Međutim, nemamo puno izbora, nego da ćutimo i radimo – ističe sagovornica Srpskainfo.

U Savezu sindikata RS naglašavaju da ne bi bio toliki problem što zaposleni rade i po nekoliko poslova da su za svoj rad adekvatno plaćeni.

– Ovako, ljudi rade do granica izdržljivosti, a primaju jednu platu koja je, pritom, jedva dovoljna za golo preživljavanje. Na ovaj način poslodavci ne samo da fizički izrabljuju radnike, nego vrijeđaju i njihovo dostojanstvo – ističe potpredsjednik ovog saveza Tane Peulić.

Pomenuta praksa je, dodaje, dokaz da na domaćem tržištu i dalje ima radne snage, koja je spremna da dirinči za male pare.

– Međutim, trend masovnog odlaska ljudi sa ovih prostora prije ili kasnije će natjerati poslodavce da se korektnije ponašaju prema svojim zaposlenima, jer oni neće imati puno izbora nego da pošteno plate ljude koje rade za njih – poručuje Peulić.

I poslodavci se slažu da među njima ima svakakvih, pa i onih koji su na radnička leđa natovarili i po nekoliko poslova.

– Takvi poslodavci treba da budu svjesni da njihovi radnici, na primarnim poslovima koje obavljaju, ne mogu da budu produktivniji koliko bi trebalo. Radnici u razvijenijim zemljama nisu ni brži ni bolji od naših, ali kod njih nema kampanjskog rada, pa su, samim tim, i njihovi poslovni rezultati bolji. Takođe, tamo gdje zaposleni rade po nekoliko poslova poslodavci moraju da odriješe kesu i adekvatno ih plate. Radnici bi tako bili zadovoljniji, a i poslodavci bi bilježili bolje poslovne rezultate – kaže predsjednik Unije udruženja poslodavaca RS Dragutin Škrebić.

Neplaćeni prekovremeni

Po osnovu neplaćenog prekovremenog rada, jedan trgovac poslodavcu pokloni 45 minuta dnevno, odnosno 4,5 sata sedmično ili 18 sati mjesečno. Ovo su podaci do kojih su došli u Sindikatu trgovine BiH, a koji pokazuju da jedan radnik u trgovini, po osnovu neplaćenih prekovremenih sati, poslodavcu godišnje pokloni 500 KM.

– Poslodavci ne žele radniku priznati radno vrijeme koje je utrošio u pripremu za rad, na primjer zaduživanje blagajne, odnosno razduživanje smjene u smislu čišćenja prodavnice i razduživanja blagajne – saopštili su iz ovog sindikata.