U vrijeme kada su hlače bile isključivo za muškarce i sve žene koje bi pokušale da ih nose smatrane su otpadnicama, hadži Staka Skenderova (18281891) nosila je u "nekoj dalekoj zemlji, u srcu Balkana", mušku odjeću, pušila duvan, zalazila u kafane i otvorila školu za žensku djecu.

Staka Skenderova rođena je u Sarajevu 1831. godine, u porodici koja je bila porijeklom iz Prijepolja. Bila je jedna od rijetkih žena koje su se sredinom XIX vijeka usudile da uđu u javnu sferu, zabranjenu ženama.

Na tadašnjoj bosanskohercegovačkoj sceni Staka je sebi hrabro dodijelila mušku ulogu stvorivši pri tome potpuno autentično djelo. Ova snažna istorijska ličnost bila je prva bh. prosvjetna i socijalna radnica, te žena koja je bila pionirka u zagovaranju obrazovanja djevojčica u BiH.

Staka Skenderova išla je svaki dan u crkvu, zalazila u kafane, pila rakiju i pušila duvan. Ali, to je bio samo mali dio ravnopravnosti za koju se izborila, najvažniji je bio njen društveni angažman.

Pošto je dobro znala turski, često je na sudovima zastupala siromašne, pisala pisma, molbe, žalbe, borila se kod vlasti da se neke stvari u gradu promijene (npr. zahvaljujući njoj podignuta su prvi put zvona na crkvama), obilazila je zatvore, hrabrila i pomagala zatvorenike, u svoju kuću primala sirotinju, tako da je uvijek imala po dvijetri siromašne djevojčice koje su živjele kod nje.

Pazarnim danom u njenu kuću dolazile su seoske žene i djevojke da pitaju za savjet o kakvoj bolesti ili lijeku.

Za bosansko društvo tog perioda pojava Stake Skenderove bila je ekstraordinarna. Ona je govorila nekoliko jezika  turski, grčki i ruski  pjevala je u crkvenom horu, a imala je i priliku da dođe na prijem kod sultana. Bavila se književnošću i otvorila prvu djevojačku školu u oktobru 1858. godine (Djevojačka škola Stake Skenderove) u Sarajevu.

Interesantno je da su školarinu plaćala samo djeca bogatijih roditelja, dok je za ostale školovanje (uključujući sav materijal potreban za razne vrste ručnih radova i udžbenike) bilo besplatno.

 Iako su najbogatiji trgovci bojkotovali školu i nisu slali svoje kćeri, prije svega "jer to nije za žensku djecu", to je nije zaustavilo. Kao prva učiteljica u BiH, Staka je djevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju i ručnom radu.

Škola je u početku imala tri, a kasnije pet razreda. Na kraju školske godine polagali su se i godišnji ispiti, kojima su, pored roditelja, prisustvovali i predstavnici vlasti i konzuli. Iz ove škole izašle su i prve bh. učiteljice.

U gotovo avanturističkom poduhvatu otvaranja škole za djevojčice u tadašnjoj Bosni najviše joj je pomogao Giljferding, ruski konzul i naučnik, tada dopisni član Ruske akademije nauka.

Već je tada bio jedan od najpoznatijih slovenofilskih ideologa 19. vijeka.

Između ostalog, napisao je i slovensku gramatiku, a u ovom slučaju važan je i zato što je nagovorio Staku da napiše "Ljetopis Bosne", tako da je ona postala prva srpska književnica.

Staka je "Ljetopis Bosne", od 1825. do 1856, ispisala veoma emotivno i navodeći konkretna imena bogatih pravoslavnih trgovaca "gulikoža", što joj je donijelo mnogo problema. Međutim, to nije nimalo promijenilo njene stavove i ponašanje.

Bila je prva žena koja je putovala u Jerusalim na hadž. Putovanje je trajalo godinu, a u Istanbulu ju je primio sultan Aziz, na preporuku Topal Osmanpaše (kod njega je ostala mjesec dana u gostima). Na povratku joj je poklonio 10.000 groša za školu.

Za to vrijeme radila je škola u Sarajevu, jer je ostavila dvije učiteljice da vode nastavu umjesto nje. Putem poruka i pisama, Sarajevo je bilo informisano o Stakinom putu i nikada niko prije nje nije bio tako dočekan.

Od tog putovanja za sve je postala hadži Staka ili još češće hadži gospoja, a ostalo je zabilježeno da je upravo ona među prvima s tog puta donijela dijelove nakita, krstove i ikone, rađene isključivo od sedefa ili sa sedefom.

 Po ugledu na te predmete, kujundžije su počele izrađivati nakit s plitkim reljefom, no to, zbog veoma visoke cijene, nije nikad imalo širu primjenu.

Ona je bila monahinja u gradu gdje nije bilo nijednog pravoslavnog manastira, a najveći dio života radila je na svjetovnom poprištu. Svojim radom stekla je poštovanje savremenika i narednih generacija.

Uz brata ćurčiju naučila je turski jezik, što joj je pomoglo da svojim zahtjevima lakše dolazi do turske uprave.

Njeni savremenici pišu da je "njena riječ važila više nego ijednog Srbina Sarajlije", toliko da je na njenu molbu Veliudinpaša dopustio sahranjivanje pravoslavaca "uz najsjajniju pratnju s pojanjem kroz varoš", a u nekrologu objavljenom u "Bosanskohercegovačkom istočniku" naglašava se da je pomagala utamničenim Srbima, a "neke i ispod vješala spasavala". Imala je vlastitu kulturnu orijentaciju i nije slijedila revolucionarne ideje, koje je u njeno vrijeme propovijedao Vaso Pelagić.

Takođe je nije zahvatio nijedan oblik nacionalne propagande. Ničega se svoga nije odricala, ali je sve to doživljavala drugačije od savremenika.

Njena škola prestala je s radom nekoliko godina prije austrougarske okupacije. Pozne godine života Staka je provela u neimaštini i bez sredstava za humanitarni rad.

 Nakon što je izgorjela kuća u kojoj je živjela, o Staki i njenoj staroj majci brigu je preuzela britanska humanitarka Mis Irbi, koja je, nakon zatvaranja Stakine škole, otvorila internat za obrazovanje srpskih djevojčica i tako nastavila Stakin rad.

 Staka je umrla 1891. godine, kada ju je na Ilidži pregazila konjska zaprega. Sahranjena je na pravoslavnom groblju Koševo u Sarajevu.