Te 2014. godine predizborna kampanja se svodila na pomoć onima koji su stradali u poplavama. Bili smo na terenu iz dana u dan. U bijeljinskom selu Jelaz bilo je mnogo onih kojima je pomoć bila više nego potrebna. Jedan privrednik, koji je danas ministar, donio je unesrećenima desetak porcija ćevapa. Sjeo je s njima, jeo, pričao. Kada je bio siguran da smo ugasili kameru, naplatio je od jadnog naroda ćevape i otišao svojim poslom.

Ovo je samo jedna od mnogih priča koje su novinari vidjeli ili čuli prateći godinama izborne kampanje. Priču iz Jelaza donijela je novinar N1 televizije Anđelka Marković koja je tada bila zaposlena na BN televiziji. Anđelka se sjeća i predizbornih dešavanja u Bijeljini.

„Najavljeno je da će kandidat za gradonačelnika Bijeljine Zlatko Maksimović posjetiti Dom penzionera. Pratili smo njegovu kampanju, shodno tome i taj ’obilazak’. Bog zna šta su penzioneri očekivali, ali od Maksimovića su dobili samo jedan jedini televizor. Bila je to i komična i tragična scena“, priča Marković.

Mnogo toga pamti i novinar Žarko Marković čija je uspomena na jednu davnu izbornu anketu u „Pressu RS“ bila i povod za pisanje ovog teksta. Marković kaže da je praćenje „ozbiljnih“ poruka u kampanjama s godinama postalo rutina, pa je bilo i više vremena da budu zabilježene neke neuobičajene ili groteskne situacije.

„Sa ove vremenske distance izgleda pomalo i smiješno kada se sjetim sa kolikim žarom sam, u prvoj kampanji koju sam pratio kao novinar, izvještavao sa konferencija Srpske radikalne stranke ’Dr Vojislav Šešelj’ ili drugih danas zaboravljenih stranaka da bi na kraju ti politički subjekti dobijali po desetak redova u novinama“, kaže Marković koji je danas zamjenik glavnog i odgovornog urednika „Glasa Srpske“.

Već druga kampanja koju je pratio donijela je i neke incidentne situacije. Sjeća se izborne noći tokom koje je bio u štabu SDS-a kada je tadašnji lider stranke Dragan Čavić izbacio ekipu RTRS-a nezadovoljan njihovim izvještavanjem.

„Početak kampanje 2008. godine za lokalne izbore pamtim po manifestaciji kojom je takođe SDS otvarao seriju mitinga. U jednoj banjalučkoj hali toliko je bilo vruće da je glumici koja je vodila program pozlilo, a u pomoć joj je iz prvog reda pritekao Vukota Govedarica, tadašnja nova nada stranke“, prisjeća se Marković.

Vremenom su se, dodaje on, mijenjale redakcije, ali i način praćenja kampanje. Situacija koja mu je najviše ostala u sjećanju je ona iz 2012. godine kada je list za koji je tada radio organizovao pomalo bizarni izbor za najljepšu kandidatkinju na izborima.

„Akcija je naišla na širok odjek među partijama, pa su prijave masovno dolazile na adresu redakcije, a telefonsko glasanje bilo je ozbiljno gotovo kao i klasično izjašnjavanje birača na dan izbora. Politička borba za najljepše lice kampanje odjeknula je i u regionu, a ’Press’ je na sebe, prilično opravdano, navukao bijes raznih aktivistkinja za prava žena. Strogo tehnički gledano, akcija je na kraju bila uspješna i za rejting tih kandidatkinja, ali i za čitanost novina, ali je i godinama poslije ostalo pitanje da li je takav ’poduhvat’ bio potreban“, kaže Marković.

Svaki izbori donosili su i razgovore sa kandidatima različitih sojeva i pogleda na društvo, pa pamti i intervju sa Harisom Silajdžićem 2006. godine tokom kojeg su sjedili na nekim rasklimanim stolicama.

„Stalno sam se morao pridržavati za nekakav gelender, ali ipak sam mu uspio postaviti nekoliko pitanja i bio je izuzetno profesionalan. Bilo je tu i intervjua sa kandidatima živopisnih imena i nadimaka poput Bogdana Đukića zvanog Lopov do razgovora sa kandidatima sumnjivih biografija“, priča Marković.

Nije to bila jedina izborna anketa koja se pamti. Jedne dnevne novine su organizovale anketno pitanje za žene. Nagrada je bio ručak sa Dodikom, a anketno pitanje je glasilo: Koje su boje oči predsjednika RS?

Prije nego što je počeo da analizira indekse na berzama i javne nabavke glavni urednik poslovnog portala Siniša Vukelić pratio je izbore kao novinar agencije SRNA i Alternativne televizije. Jedan zadatak ga je, kaže, odveo i u Krupu na Vrbasu. Šator je bio spreman, hrana je bila spremna, piće je bilo spremno, ali glavnog gosta ni s glave.

„Mještani su čekali Dodika, a Dodik je bio na putu u Italiji. Svi nervozni i svi gladni. Dodika nema, pa nema. Praseći i jagnjeći fond se neprestano podgrijava. Kad odjednom - eto auta, eto rotacije. Izlazi Dodik, ali ne prilazi mikrofonu za kojim se već nalazi Špirić ako se dobro sjećam. Sjeda za sto i sipa jedan tanjir čorbe, drugi tanjir čorbe, treći tanjir čorbe. Potom ustaje, prilazi mikrofonu i kaže: „Ja sam danas bio u Italiji. Imao sam nekoliko važnih sastanaka. Berluskoni me zvao na ručak. Odbio sam. Rekao sam mu: Džaba tebi tvoji škampi, mene čeka čorba sa mojim narodom u Krupi na Vrbasu“. Nakon toga je nastao frenetičan aplauz“, priča Vukelić.

Drugom prilikom Vukelić je bio u Mrkonjić Gradu. Načelnik opštine bio je aktuelni predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija. Mobilizacija je, kaže Vukelić, bila golema i vrh SNSD-a su čekali gotovo svi. Obilježavala se godišnjica stradanja Srba u zapadnoj Krajini u jesen 1995. godine. Među okupljenima bilo je mnogo djece sa transparentima koji su ostali siročadi, ali i penzionera.

„Oni su se nakon par časova umorili od čekanja. Sjeli su i na zidić pored sebe naslonili transparente. Kada su limuzine stigle, nastala je frka. Svi su se uskomešali i ko zna ko je čiji transparent dohvatio. Jedan djed, koji je sigurno imao 90 godina, držao je transparent na kojem je pisalo: Gdje je moj tata?“, kaže Vukelić.

Novinar BN televizije i portala gerila.info Vladimir Kovačević sjeća se svojih prvih reporterskih izbora 2006. godine kada je kao mlad novinar „bivšeg ATV-a izvještavao uživo iz jednog štaba“.

„Naravno, morao sam da budem pristojno obučen, ali budući da sam imao 70 kilograma, a 1,92 kao i sada nije bilo moguće naći prikladno odjelo. I tako sam plivao u nekom sakou. Sreća nisu me mnogo uključivali. Jedni izbori su pali na Miholjdan, pa sam u jedan izborni štab otišao direktno sa slave. Sreća pa je i u toj stranci bilo opušteno. I tamo su pili, doduše viski u skladu sa novcem koji su ’zaradili’. I ponovo nije bilo mnogo uključenja“, ističe Kovačević.

Za Milkicu Milojević, novinarku „EuroBlica“, najvažniji podatak u vezi sa izborima je da ove godine obilježavamo 30 godina od prvih izbora koji su nas, kako kaže, i doveli do svega ovoga. Sjeća se, dodaje, oduševljenja i uzbuđenja pred prve višestranačke izbore „koji će donijeti suživot i demokratiju“.

„Sada je sve isto kao tada. Samo da se još održi 14. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Iste su ideologije, vrlo slični akteri. Trebamo imati na umu da je devedesetih izabran Dodik koji je bio veliki reformista i da je tada pobijedila ideologija koju je on kasnije naslijedio od SDS-a. Zapravo, 30 godina nismo mrdnuli nikuda. Ponašanje današnjih tajkuna žestoko nameće razmišljanje da li bi nama zaista bilo bolje da su pobijedili reformisti Ante Markovića“, ističe Milojević.

Brankica Spasenić, novinarka „Faktora“ i „monda“, pamti jednu jedinu izbornu noć, onu 2012. godine. Bila je tada u štabu SNSD-a.

„Najupečatljiviji momenat u proteklih 12 godina, koliko sam pratila izbore, bio je oktobar 2012. i noć kada su u SNSD-u počeli da pristižu rezultati lokalnih izbora. Od projektovanih 45 načelničkih pozicija osvojili su nekih petnaestak i čini mi se da su izgubili četiri od pet gradonačelnika. To je bila jedina izborna noć u njihovom štabu bez konfeta i šampanjca. Svjetla su pogasili nakon Dodikovog presa i pamtim njegovu rečenicu: Razumjeli smo poruku“, ispričala je Spasenić.

Goran Dakić