Miloš Pantić iz Bijeljine zaposlen je kao šef administracije u jednoj advokatskoj kancelariji u Bijeljini. Završio je osnovnu i srednju školu, kao i fakultet. Otac je petogodišnje djevojčice, ima položen vozački ispit, a nekada je radio i kao pantomimičar. Sve ovo ne bi bilo neobično da Miloš od rođenja nije potpuno gluv.
Uprkos tome što ne čuje, 25-ogodišnji Miloš Pantić iz Bijeljine uspio je da stekne visoko obrazovanje, osnuje porodicu, postane otac, i danas radi ozboljan posao u jednoj advokatskoj kancelariji u Bijeljini. Kaže da nije sve bilo tako lako, a da je najviše razočaranja imao u osnovnoj školi, dok u specijalnoj srednjoj školi nije bilo nikakvih prepreka.
– Nisu me prihvatili kao normalnu osobu, to mi je bilo teško da prilagodim njima. Ne mogu oni da se prilagode meni, ne znaju kako, pa moram da se ja prilagodim njima. Tako je bilo tada, ali u srednjoj školi sam doživio uzvišenje, jer sam bio sa svojim društvom gluvih koji me razumiju – kaže Pantić.
Na fakultetu i kasnije prilikom prvog zaposlenja sve mu je, kaže, bilo lakše. Znatiželjan je i svakodnevno saznaje i uči stvari.
– Išao sam na kurs španskog, u osnovnoj školi sam učio i engleski i njemački. Volim da učim sve što mi naiđe pod ruke. Čitam knjige, naučna istraživanja, uglavnom sve – priča Miloš.
Miloš ističe da je nedostatak govora najveća barijera ka nekom normalnom životu i pronalaženju zaposlenja gluvih osoba. Zato je, kaže, privilegovan zbog posla u firmi u kojoj se trenutno nalazi. Kaže, velika je stvar kad imaš redovnu platu i poslodavca koji te poštuje.
A to da Miloš i te kako dobro radi potvrđuju nam iz advokatske kanclearije Stevanović gdje je zaposlen.
– To što on ne čuje samo mu je još više pomoglo da svoj intelekt još više produbi. Mi smo toliko zadovoljni njime, on je kod nas šef kompletnog administrativnog odjeljenja, pisarnice, znači to je prijem i otprema pošte, skeniranje, arhiviranje – ističe Miloš Stevanović.
Miloš Pantić je otac petogodišnje djevojčice koja čuje, on vozi automobil i ima svoj stan. To je, kaže, život svakog prosječnog čovjeka, ali o čemu većina gluvih može samo da sanja.
