Most u Sremskoj ulici dijeli Bijeljinu na dva dijela – na čistu i prljavu gradsku zonu, odnosno na dio po kome možete porodično da šetate i onaj po kome šetaju gmizavci iz obližnjeg potoka i zaraslih zelenih površina.
Sa jedne strane mosta trava oko potoka Dašnica je, kao i svake godine, pokošena, a potok uglavnom očišćen.
Međutim, desetak metara dalje, imamo mulj, zarasle “obale”, prljavštinu…
Stvar je utoliko čudnija što je na “prljavoj strani” naselje Raje Baničića sa velikim brojem stanara, svih uzrasta, koji, kao i ostali stanovnici zapuštenog dijela Bijeljine, plaćaju sve prinadležnosti koje im se traže.
Ipak, to im ne pomaže mnogo, pa žive u carstvu paprati, bačenih kesa, svinjskih leševa itd…
Stvar je još dramatičnija kada se pogleda i drugi dio zapuštene Bijeljine – nekadašnja Željeznička stanica, čija je nekada glavna zgrada odavno postala veliki nužnik.
Površine oko nekadašnje pruge pretvorene su, u najvećem dijelu godine, u šikaru i mjesto otpada.
Ko je nadležan da sve to čisti – stanovništvo nije briga. Oni samo žele da imaju normalne ekološke i higijenske uslove za život, a da nadležne službe, koje god da su, rade svoj posao.
U obje Bijeljine.
