Penzionerka Ljubica Maslić iz Šamca slobodno vrijeme ispunjava vezom, heklanjem, pletenjem i šivenjem. Za ručni rad joj ni u 75-oj godini nisu potrebne naočare, a motivi i ukrasi koje izrađuje su unikatni.
Ljubica Maslić je, odrastajući u seoskom domaćinstvu sa mnogo djece, veoma rano podsticana da se bavi ručnim radom, za šta je pokazivala sklonosti. Sa devet godina već je vezla, štrikala i tkala. Kada je napunila 11 godina, otac je, neposredno pred svoju smrt, naložio starijem sinu da Ljubici kupi šivaću mašinu.
“Otac je tačno znao kada će da umre, u koji sat. Pozvao nas je sve i svima rekao šta će i kako dalje da radi. Kazao je mom bratu da mi se kupi šivaća mašina, tad smo imali četri konja, rekao je da proda dva konja i kupi mašinu. Odmah sam počela da učim da šijem. Ubrzo sam za žene iz komšiluka šila cigovane suknje, kasnije i bluze. Voljela sam to da radim”, prisjeća se Ljubica.
Prema običajima koji su vladali u vrijeme Ljubičinog djevojaštva, ona je prije udaje pripremila “djevojačku spremu”, odnosno ćilime, vezenu posteljinu, zavjese, peškire i drugi ručni rad koji je ponijela u miraz.
“Imala sam postelju vezenu, imala sam i uložene ćilime i ponjave. Prvo se otka platno pa se po tome vezu krstići, to još uvijek imam. A to sam kao djevojka radila”, kaže Ljubica.
Ručni rad koji je nastajao godinama, sada je Ljubičino pravo porodično blago. Među desetinama vezenih posteljina, stolnjaka, nadstolnjaka, miljea i svadbenih peškira i jedan je naslijeđeni stolnjak sa neobičnim motivom, star skoro dva vijeka.
“To je vezla moja prabaka, čuvala ga je baka, majka, pa ja. Taj simbol koji je izvezla je za dobrobit kuće, zdravlje, sretan život cijele porodice. Svaki onaj mjesec, srce, krst, sve to ima neko značenje”, kaže Ljubica i pokazuje i druge predmete sa sličnim motivom, koji je izvezla kako bi taj motiv, ali i prabakinu vještinu sačuvala od zaborava.
Upotrebni i ukrasni predmeti koje je Ljubica izrađivala, poklanjala je rodbini i prijateljima. A jedan vezeni milje, kaže, po prijateljici je poslala u Jerusalim.
“Prijateljica mi je rekla da ide u Jerusalim, razgovarala sam sa sinom da u hram tamo nešto pošaljem. Rekao mi je da ima prijateljicu tamo i da treba da pošaljem neki ručni rad. To sam i uradila, milje je otišao u Jerusalim, a ta djevojka ga je stavila ispred ikone Bogorodice, zbog čega sam joj veoma zahvalna”, kaže Ljubica.
Penzionerske dane Ljubica provodi sa iglom i koncem u rukama, ideja za nove motive i modele, kaže, ima na pretek i nastoji da ih prenese na platno. Za “sitan vez” nisu joj potrebne naočare, a ručni rad je njen recept za zdravo, opušteno i ispunjeno “treće životno doba”.
M. L.
