Muškarci iz sela Bresničić kod Prokuplja, koje nema ni 70 kuća, radili su širom Evrope, pa za supruge doveli Čehinju, Ruskinju, Bjeloruskinju, Njemicu, Portugalku…
– Došle smo iz svih krajeva, ali se osećamo kao prave Srpkinje, kažu snajke.
– Meni koja dolazim iz Praga nije bilo lako da se naviknem na malo selo u Srbiji, da ulice, dvorce i mostove svog grada zamijenim njivom i životinjama. Ali ljubav je bila jača, kaže Romana Stamenković (56)
Muškarci iz sela Bresničić kod Prokuplja, koje nema ni 200 stanovnika, pravi su fenomen – doveli su snajke iz čak deset različitih zemalja Evrope. Radili su širom Starog kontinenta, tamo se i poženili, a kada je došlo vrijeme da se vrate kući, poveli su sa sobom i supruge.
U selu sada žive po jedna Čehinja, Ruskinja, Bjeloruskinja, Njemica, Portugalka, Albanka, Hrvatica, Makedonka, Bosanka i Crnogorka. Zajedničko za svih deset je što se poslije svih godina provedenih u Bresničiću osjećaju kao prave Srpkinje.
Prva je, još davne 1979. godine, stigla Romana (56) iz Praga. U svom rodnom gradu upoznala je Dragoslava Stamenkovića iz Bresničića, zaljubila se u njega i došla da živi u njegovo selo.
– Svog supruga Dragoslava upoznala sam dok je radio u Češkoj, u mom rodnom Pragu. Imala sam sedamnaest godina kada sam se udala za njega. Meni koja dolazim iz prelijepog Praga nije bilo lako da se naviknem na malo selo u Srbiji, da ulice, dvorce i mostove svog grada zamijenim njivom i životinjama.
Ali ljubav je bila jača, kad te ona zaslijepi, ništa ne može da te spriječi da pođeš za čovjekom kog voliš. Bilo mi je teško, pa zanimljivo, a sada, posle 40 godina, već sam se uveliko navikla. Sada sam već prava Srpkinja – kaže nam Romana Stamenković.
Galina Radoičić (53) iz Mogilova u Bjelorusiji, stigla je 1986. godine, poslije tri godine veze sa Ljubišom. Ostavila je sve i došla u Bresničić. Ova Bjeloruskinja, koja slika i čija je kuća puna umetničkih djela, kaže da su je mještani prihvatili kao svoju i da se nikada nije osjetila zapostavljeno.
– Prije nekoliko godina sam bila u Bjelorusiji i mogu vam reći da sam već zaboravila maternji jezik. Pričam samo srpski jer se osjećam kao Srpkinja. Kako i ne bih kada su me ljudi ovde sjajno prihvatili, kao najrođeniju. Evo već 33 godine živim sa njima i osjećam se kao da sam se rodila u Bresničiću – kaže Galina.
U kuću Rakića došla je Albanka Viktorija (36) iz Skadra. Ona se 2011. godine udala za Stevana (50).
– Bila sam sluđena prvih dana i sve mi je bilo potpuno strano, ali zahvaljujući Stevanovoj porodici, brzo sam se prilagodila. Ni riječ srpskog nisam znala, a sada, najviše zahvaljujući svekrvi, usavršila sam jezik. A i navike i običaje sam promijenila – kaže vedra Albanka, dok se njen suprug Stevan hvali da bolju suprugu nije mogao da nađe:
– Sa Viktorijom me je upoznao prijatelj, dugo sam se dvoumio i pitao se kako će se snaći kod nas u Srbiji, ali sada vidim da nisam pogriješio. Bolju od nje ne bih našao za još sto života.
Stigao i zet Portugalac
Među deset snajki iz cele Evrope stigao je i jedan zet stranac – Portugalac Fransisko Alves.
– Mir, tišina i lijepa priroda su nešto što mi prija. Ljudi su prijatni, ljubazni i srdačni. Ipak, vaša jela su me najviše oduševila, naročito pljeskavice i ćevapi – kaže Alves, koji ne krije radost što je odabrao da živi u Srbiji, iako je dio života proveo u Švajcarskoj.
Vladaju sloga i poštovanje.
Selom se šetaju i Njemica Ingrid Veljković, Hrvatica Mirjana Damnjanović, Makedonka Stojana Vidić… Predsjednica mjesne zajednice Snežana Karić kaže da su se sve one sjajno uklopile.
– Snajke su se lijepo snašle, čak učestvuju i u poljoprivrednim poslovima u selu. Razlike nema, i svako može da priča šta hoće, ali kod nas vladaju jedinstvo, sloga i poštovanje. Zato nam se stranci rado priključuju – kaže Karićeva.
