Kada je prije nekoliko godina prvi put prošetala ulicama Njujorka, Jovana Cumbo, rodom iz Šipova, nije mogla ni slutiti da će jednog dana istim tim ulicama pretrčati svoj prvi maraton. Danas, taj san je stvarnost. Jovana je prethodnog vikenda ostvarila jedan od najvećih sportskih podviga, učestvovala je na čuvenom Njujorškom maratonu zajedno sa više od 60.000 trkača iz cijelog svijeta i tu trku posvetila je Roditeljskoj kući "Iskra" iz Banjaluke.

“Želja mi je bila da moj prvi maraton bude upravo u Njujorku. Ideja se javila davno, još kada sam prvi put posjetila grad i osjetila njegovu energiju. Svako s kim sam pričala iz Amerike izdvajao je baš Njujorški maraton kao nešto posebno. Sada znam i zašto”, ispričala je Glasu Srpske.

Osjećaj da je dio maratonske mase koja se sliva kroz ulice pet njujorških gradskih četvrti, za Jovanu je bio neprocjenjiv.

“Nismo odmah bili svjesni koliko je to ljudi, jer smo startovali u talasima. Ali kada shvatiš da je oko tebe 60.000 trkača koji dijele isti san, isti dah i istu energiju - to je nevjerovatno. Osjećala sam zahvalnost što sam tu”, navodi ona.

Kao i svaki maraton, i ovaj je imao svoje krizne trenutke. Ali upravo tu se, kaže Jovana, pokazuje ljepota izdržljivosti.

“Maraton je najveća paralela sa životom. Bolovi dođu, ali važno je znati kada su prolazni, a kada tijelo treba čuti. Na posljednjim kilometrima bilo je teško, ali nisam dozvolila da bol ukrade trenutak. To su bili samo trenutni bolovi kojima nisam dozvolila da pokvare trenutak i uživanje u koracima ka naprijed”, poručuje Jovana.

Njujork inspiracija

Posljednja tri mjeseca prije trke provela je u Njujorku zbog posla, gdje je, kako kaže, grad koji nikada ne spava postao njena inspiracija.

“Svakodnevno sam trčala kroz ulice, upoznavala trkačku zajednicu, osjećala koliko lokalci poštuju taj događaj. Oni toliko vole i poštuju taj dan u godini kada se održava maraton da me ne bi iznenadilo da ga i proglase praznikom. Možeš biti fizički spreman, ali nijedna priprema te ne može potpuno spremiti za taj osjećaj”, otkriva Jovana.

Ona je maraton završila u izvanrednom vremenu od tri sata i 42 minuta, ali, kako kaže, brojevi su samo detalj.

“Važnije su emocije koje te nose kroz svaku ulicu. Na jednom dijelu trke, u svoj toj buci i navijanju, zastala sam u sebi i rastužila se - ne od umora, nego jer sam shvatila da se približava kraj. Osjetila sam zahvalnost zbog svega što imam”, navela je Jovana kojoj je podrška na ovom podvigu bila prije svega porodica, te prijatelji u Republici Srpskoj, ali i oni u Njujorku.

Među prijateljima svakako je i Udruženje "Iskra" jer navodi da tamo rade ljudi koje bi svako poželio na svojoj strani u životu.

Njen podvig nije bio samo lični, jer je Jovana trčala upravo za Roditeljsku kuću "Iskra", koja pruža podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti i njihovim porodicama.

“Akciju smo pokrenule Katarina i ja u Bazelu u maju ove godine. Maraton je bio samo simbolika svega što oni svakodnevno proživljavaju. Njihovi maratoni su, nažalost, mnogo duži. Ovim maratonom željela sam da pružim onoliko koliko trenutno mogu”, kaže Jovana.

Osvrćući se na samu realizaciju ovog sportskog poduhvata, Jovana navodi da na ovaj način želi podići svijest o zdravlju, podršci zajednice, snazi porodice i ljubavi prema najbližima, ali i snazi malih heroja.

Jovana podsjeća i da je njihova akcija "Zdravlje iznad granica", u kojoj su se "prodavali kilometri", završena, ali se pomoć može nastaviti.

“Svi koji žele mogu pozvati humanitarni broj 17165 i donirati dvije marke, a sve informacije o podršci dostupne su takođe i na sajtu iskrabl.com”, navodi Jovana, koja je imala poruku i za svu djecu i porodice koje borave u "Iskri".

“Ono što bih poručila svima koji bore svoje borbe, to je da nisu sami. Svako na svoj način, sigurna sam, može olakšati borbe ljudi oko nas”, kaže ova mlada djevojka.

Osvrnula se na odrastanje u Šipovu, ali i progovorila o planovim za budućnost.

“Osnovnu školu završila sam u Šipovu i prva asocijacija na djetinjstvo je moja baba s kojom sam odrasla jer su mu roditelji i brat radili u drugim gradovima. Mogu s ponosom da kažem da je to bilo najljepše odrastanje na svijetu. Jako raznoliko, aktivno kako u bašti s njom, tako i na treninzima, ispunjeno toplinom i ljubavlju”, kaže Jovana sa osmijehom na licu.

Trčanje joj je oduvijek bilo sastavni dio kondicionog treninga iako je dugi niz godina igrala tenis.

“Generalno, šetnje i duže hodanje su mi usađeni odmalena, tako da je to moja vrsta "meditacije", vrijeme kad se oslobodiš svega i vrijeme koje mi pomaže da učim slušati sebe”, navodi Jovana koja već 18 godina živi u Banjaluci, ali povremeno i u inostranstvu.

Takođe, naglašava i da joj podrška porodice te prijatelja iz Banjaluke i njenog rodnog Šipova mnogo znači.

“Svrha svega i jeste imati s kim podijeliti i dobre i loše trenutke. Nadam se da ćemo dijeliti još mnogo sličnih trenutaka, kako međusobno, tako i sa ljudima iz našeg okruženja”, dodaje Jovana.

Takođe, za sami kraj otkriva svoje dalje sportske podvige.

“Imam želju za novim major maratonom iduće godine, ali isto tako bih da zaživi ideja o tome da rekreativno trčanje uvijek ima i humanitarnu notu. Maraton u Njujorku jeste veliki, ali gdje god da idemo trčati, koraci su koraci, mislimo i na one koji tek treba da prave nove. Sigurna sam da možemo doprinijeti udruženim koracima više nego što smo svjesni toga”, zaključila je Jovana.

Jovana Cumbo imala je poruku i za mlade koji razmišljaju da se uključe u ovakve sportske poduhvate.

“Jeste kliše, ali u zoni komfora su granice. Da samo uče slušati sebe. Mislim da je to danas jako teško s obzirom na sve čemu smo izloženi. Zona komfora je super, ali mislim da je to dosta teži put. Jednom kada krenu upoznavati sebe na svom jedinstvenom i autentičnom putu, neće biti granica. Sve što budu htjeli ostvariti neće se činiti nedostižno. Stvaranjem discipline, a ne rutine dostižemo ciljeve”, navodi Jovana.

Glas Srpske