Književnik i pjesnik Boro Kapetanović sahranjen je danas, 12. avgusta, na groblju u Slatini, a istog dana u Vijećnici Banskog dvora održana je komemoracija u organizaciji Udruženja književnika Republike Srpske.
Od Kapetanovića su se oprostili njegove kolege i prijatelji Predrag Bjelošević, Mihajlo Orlović, Duško Pevulja, Mirko Vuković, Goran Dakić i Jovo Čulić.
Komemoracija je protekla u znaku sjećanja na književnika čije su stvaralaštvo, ali i snažna ličnost, ostavili dubok trag među njegovim prijateljima i kolegama.
Takav je za mene odlazak Bore Kapetanovića
Predrag Bjelošević rekao je da su neki odlasci takvi da tek nakon njih postanemo svjesni koliko je jedan čovjek ispunjavao naše živote.
– Postoje odlasci poslije kojih ostane prazno mjesto. A postoje i odlasci poslije kojih tek shvatimo koliko je jedan čovjek svojim prisustvom ispunjavao naš život, naše susrete, kafanske stolove i književne večeri, naše rasprave i ćutanja, naše gradove i naše uspomene. Takav je za mene odlazak Bore Kapetanovića – rekao je Bjelošević.
Mihajlo Orlović sa prisutnima je podijelio uspomene na Kapetanovića iz momačkih dana, kada su drugovali u Sanskom Mostu.
“Pravo prijateljstvo, kao i prava poezija, ne umire
Orlović je naglasio da prijateljstvo i poezija ne prestaju čovjekovim odlaskom.
– Pravo prijateljstvo, kao i prava poezija, ne umire kada čovjek ode. Samo promijeni mjesto. Od danas je Boro u našim sjećanjima, i u svakoj priči koju ćemo ispričati – rekao je Orlović.
On je dodao da je Kapetanović “otišao na kafu kod starih prijatelja, naših Sanjana: Jove Tontića, Dušana Praće, Rade Vrućinića, Stevana Tontića i drugih”.
– Jedno me tješi, kako reče jedan pjesnik svom odlazećem prijatelju – pjesniku, pjesnici se samo prave da umiru. Zbogom, dragi Boro – rekao je Orlović.
Mrtav grmi o svojoj smrti
Mirko Vuković rekao je da je, naizgled, Kapetanovićeva smrt bila “tiha, lijepa smrt”, ali da je vijest o njegovom odlasku snažno odjeknula.
– Ali – našim glavama su počele da se ‘rasprskavaju zvijezde’! U svim medijima, štampanim i pisanim, na brojnim portalima svih vrsta i usmjerenja, eksplodirala je, lančanim eksplozijama, vijest: Umro je Boro Kapetanović! – rekao je Vuković.
On je podsjetio da su se od Kapetanovića oprostila brojna udruženja i pojedinci, ističući da su u njemu prepoznavali “osamljenika iz Mađira”.
– Isto je, braćo, ‘pjevati i umirati’! Kao što je na Svetog Iliju posljednji put izašao iz tišine svoje sklopljene knjige, iz tišine svoga doma, iz muka svoje grobnice, i živ zagrmio posljednji put na svom Šušnjaru, Boro mrtav grmi o svojoj smrti – poručio je Vuković.
Tvrdoglavo je istrajavao na sopstvenoj pjesničkoj sudbini
Potresan govor održao je i Goran Dakić, koji je govorio o Kapetanovićevom karakteru, ponosu i njegovoj nepokolebljivosti.
– Može li čovjek biti isuviše ponosan? Može li stajati previše uspravno? Kapetanović je bio iz takvog plemena, iz plemena u kojem se samilost posmatra kao uvreda, a sažaljiva pomoć kao kletva – rekao je Dakić.
On je dodao da je Kapetanović “mogao lakše, mogao bolje”, ali da bi se na takvom putu na njegov “plemeniti metal ubrzo uhvatila rđa”.
– On je tvrdoglavo istrajavao na sopstvenoj pjesničkoj sudbini i to je romantičarsko istrajavanje uistinu čudesan podvig – rekao je Dakić.
Na kraju komemoracije pjesmu posvećenu Bori Kapetanoviću pročitao je Jovo Čulić.
GLAS SRPSKE
